Hans C.Oerstedt




Joseph Henry




Samuel F.B. Morse


 

Historija telegrafije

Ovako je to izgledalo 1850. godine.

Samo što je Stefan Grej (Stephan Gray) napravio njegove prve eksperimente sa provodnom žicom, istovremeno je jedan drugi Englez mislio na ovo kao mogućnost odašiljanja vijesti sa jednog na drugo mjesto.

U jednom engleskom listu 1753 opisano je kako bi se to moglo izvesti. Između dva mjesta treba da se zategne podjednak broj žica koliko je slova u alfabetu. Na svakoj strani žica bi završavala u metalnoj kugli. Ispod svih kugli bi morao bi da leži komad papira, ponovo svaki put sa drugačijim slovom alfabeta. Kada se na jednoj strani linije navede naboj na jednu od žica, na drugoj bi strani papir sa određenim slovom, pod uticajem elektrostatičke snage, povukao na gore. Primalac poruke bi nakon toga kuglu ispraznio, i slijedeće slovo se može signalizirati. Otac ovog telegrafa je ostao nepoznat.
On je skromno ostavio samo njegove inicijale ispod ovog natpisa. Ali ideja je bila zapažena. U blizini Ženeve nekoliko godina kasnije Georg Leage je napravio jedan ovakav telegraf.
On je stvarno upotrebio dvadeset i četiri žice uporedo, za svako slovo alfabeta po jedna, ali umjesto papira on je upotrebio metalne pločice.

Sve je ostalo samo na eksperimentu jer niko u tome nije vidio napredak. Samo jednom je u Španiji postavljena prava telegrafska veza sa ovom namjerom, od Madrida do Aranjueza, u dužini od pedeset kilometara. I to u 1796 godini.

Sve je ostalo samo na eksperimentu jer niko u tome nije vidio napredak. Samo jednom je u Španiji postavljena prava telegrafska veza sa ovom namjerom, od Madrida do Aranjueza, u dužini od pedeset kilometara. I to u 1796 godini.
 Ovo je izveo Francisko Salva koji eksperiment nije mogao tek tako pustiti. On je uzeo dvadeset i četiri žice tako da bi njima mogao emitirati dvadeset i dva različita slova alfabeta u obadva pravca. Žice su vodile ispod zemlje, a napon je pobuđivan u jednoj elektrizirajućoj mašini.

Novost je da je Salva na obadvije strane telegrafa postavio po dvadeset i dva čovjeka, svaki sa jednom žicom u ruci. Dok bi jedan od njih primio šok odn. električni udar on bi uzviknuo slovo koje mu je bilo određeno. Kasnije je Salva primijenio varničenja na kraju žice kao znak da je primljen jedan signal unutra.


Hemijski Telegraf

Struja može da rasčlani vodu na vodik i kisik. Čim je ovo jednom otkriveno, odmah je nakon toga neko zamislio hemijski telegraf. On se sastojao na prijemnoj strani iz jednog podesnog korita sa vodom iz kojeg je izlazilo 35 žica, 25 za slova i 10 za brojeve. Na mjestu gdje su se pojavljivali stakleni balonići očitavalo se na koje se slovo mislilo. Ovu ideju je zamislio Nijemac Samuel Sömmering. On je njegov hemijski telegraf u 1812 toliko usavršio da je mogao premostiti rastojanje od tri kilometra. Čak je uspio da to malo i usavrši, tako što je napravio mehanizam pomoću kojeg je izbjegli gas potiskivao jedan satni mehanizam te tako nije bilo potrebno uvijek gledati u korito dali je neko na liniji.
Međutim ni ovaj aparat nije imao uspjeha. Pogotovo sve ove brojne žice sa jednog na drugi uređaj, te loša ili nikakva izolacija, stvarale su najviše poteškoća.

Ljudi su i dalje tražili načine kako da sva slova alfabeta pošalju i prime preko jedne žice. Jedino rješenje je bilo da se napravi podesna koda. Jedan je pokušavao odaslati signale preko žice tako što je pravio međupauze između varirajućih iskrenja. Drugi je zamislio jedan sistem kod kojeg bi ljudi na obadvije strane imali neku vrstu sata sa brzo pomjerajućim kazaljkama sa deset cifara. Unaprijed bi se dogovorili koje slovo bi odgovaralo kojem mjestu na satu, ali to bi moralo istovremeno da teče na obadvije strane što naravno nije uspjelo.
Tek Erštedov pronalazak donio je nadu u rješenje ovog pitanja. Čim je pronađen prvi elektromagnet pružila se mogućnost da se elektricitetom na velikim odstojanjima nešto pokrene i brzo povratiti u prvobitno stanje. A to je ustvari ono što čini Morzeov telegrafski ključ.



Samuel Morse

Samuel Morse je umjetnik, slikar, i kako izgleda nije bio ni tako loš. Ali njegovo ime on je 1832 zauvijek ugravirao u historiju sa nešto tačkica i crtica u morzeov-alfabet. Kao i mnoge ljude u to vrijeme i njega je uhvatila električna groznica.



Čim je čuo za elektromagnet, ostavio je njegova slikarskog magarca u orman, zaposlio se kao profesor historije umjetnosti da bi imao šta jesti i upotrijebio je sve njegovo vrijeme za studije o elektricitetu.

On je na kraju pronašao telegraf koji može ovamo, onamo pokrenuti olovku preko pokretne role papira, loše konstruisan slučaj jer tehnički Morze nije bio dobro potkovan.
Mnogi telegrafski vodovi, kasnije i telefonski vodovi značilo je mnogo žica. Toliko žica da je (kao nekad u Philadelphiji) nebo bilo pomračeno brojnim mrežama.






Joseph Henry

Morze je dobio veliku pomoć od Jozefa Henrija, jedan vrijedan fizičar, profesor i izumitelj koji je dosta dobrog ostavio u amanet ovom svijetu. Pogotovo za američko društvo tih dana, gdje se tvrdo borilo za patente i bogatstvo koje su oni vukli za sobom. Henry je također bio pogođen novostima iz Kopenhagena. On je iz vlastite intuicije shvatio šta su Ampere i Arago izmislili: da se obični komad željeza može magnetizirati. Odmah nakon tih vijesti on je također počeo izvoditi iste eksperimente, i primjetio je da se magnetna snaga uvećava s tim što se više povećava broj namotaja. Granica je brzo dostignuta: namotaji se ne smiju međusobno dodirivati. Henry je pomislio (i to je po prvi put bilo) da se žica može izolirati. Tada on nije mogao ništa drugo zamisliti kao izolacioni materijal osim svile, te je počeo izolirati žice sa starim čarapama njegove žene. Čarape je parao u trake kojima je omotavao strujnu žicu. Kad je istrošio taj materijal negdje je kupio stare prnje, nakon čega je mjesecima sjedio i omotavao žice. Međutim ova upornost je kasnije nagrađena. Već 1831 mogao je napraviti elektromagnet koji je težio 300 kg, a kasnije i 1 tonu.
Henry je otišao i dosta dalje, u istoj godini dao je opis elektromotora, kao što ga u principu i danas upotrebljavamo. On je također izmislio i dokazao, to je Morze kasnije dobro upotrebio, da ustvari nema granice u rastojanju preko kojeg se električni signal može prenijeti. Naravno da kod naponskog izvora strujni udar je slabiji ako je žica duža, posljedica većeg otpora, ali šta je to ako se nešto dalje na žicu postavi elektromagnet koji će sa oslabljenom strujom uključiti drugu bateriju tako da se signaliziranje nastavlja sa novom snagom dalje. Zašto se to nebi beskonačno ponavljalo?

Henry nije dijelio slavu i novac sa Morzeom niti sa drugima, tu ideju je odbacio. Hery je jedan idealist. On je smatrao da blagoslov elektriciteta treba da posluži za dobrobit cijelom čovječanstvu. To je i bio razlog što nikad nije podnosio nijedan patent. Bez da je pitao i jedan cent on je pomagao Morzeu, iako ga je to kasnije progonilo jer cijela slava je pripala Morzeu bez da se njegovo ime igdje pojavi. Ali ipak se ime Henry kasnije ovjekovječilo u 'jedinici samoindukcije'.


Alfred Vail

Istina Morze je često mahao slavom koja je došla zahvaljujući pomoći drugih koji su učestvovali u izradi telegrafa. Tako je ponovo neko drugi, Alfred Vail, koji ne samo da je izradio telegrafski aparat, već je ustvari on taj koji je smislio slavni alfabet. Sam Morze je htio da signale predaje pomoću jedne cifrene kode koja bi za sve mnogo upotrebljavane riječi imala objašnjenje u jednoj posebnoj knjigi. Ali Alfred Vail je bio taj koji je dao ideju da koda ne bude prema riječima već po slovima. Ovo se podesilo tako dobro da je eficijent morze-alfabeta kasnije sa boljim eksperimentalnim metodama izvodit još najviše 15% sa riječima.
Ove riječi su još jednom upotrijebljene skoro 120 godina kasnije, tada od predsjednika Kenedija (Kennedy). On je završio 23 avgusta 1963 godine prvi telefonski razgovor preko SYNCOM-satelita. Ovaj razgovor je vodio sa prvim ministrom Nigerije, pri čemu su njihovi glasovi premostili razdaljinu veću od 72000 km.


Nešto više od pola vijeka kasnije ponstraka, kao ovdje od Simensa i Halske, značila je vidljivo poboljšanje.


Telegrafska mreža

Nakon desetinu godina telegrafska mreža je konačno obuhvatila cijeli svijet. Morzeov primjer je djelovao stimulirajuće. Četiri godine kasnije 1848 u Americi je u upotrebi 1600 km telegrafske mreže. Također je išlo brzo i u Evropi, ne samo na volju trgovaca i trgovine. Često su događaji i strateške važnosti dovodili do prodora telegrafa. Tako je veza između Londona i Balakave na Crnom Moru 1855 izvedena u najvećem tempu da bi se mogla pratiti ratna dejstva tadašnjeg rata na Krimu, direktno iz Engleske, što je nerviralo engleske oficire koji su navikli da daleko od kuće izvode poteze više samostalno.
Za vrijeme američkog građanskog rata uzeto je u upotrebu 20.000 km telegrafskih linija sa više od 1000 telegrafista.


Već 1875 u Svijetu je bilo 20000 sela i gradova međusobno povezano sa lancem telegrafskih stanica.

Prve veze su bile dosta osjetljive. Iako izolacija nije više rađena sa starim ženskim suknjama, primjena gutaperča, jedan materijal koji se sad može pronaći samo još u golf lopticama, nažalost pokazalo se da nije bio dobra izolacija od vode. Pored toga često su se iznova prekidali kablovi koji su bili iznad zemlje. Pogotovo su stvarali glavobolje u udaljenim predjelima gdje su loše održavani. Često su telegrame za veća odstojanja morali prepisivati u međustanicama, a potom dalje signalizirati. Međutim i slabo poznavanje jezika telegrafista češće puta je dovodilo do pogrešnih prepisa. Na francusko-njemačkoj granici moralo se sve do 1851 godine, telegram, što je tamo dolazio, ispisati i onda po jednom trkaču prenijeti preko granice, zatim ponovo prenijeti u drugu mrežu. Signaliziranje jednog telegrama u Evropi ponekad je trajalo i jedan dan. Što se tiče velikih razdaljina tu su znale proći i cijele sedmice prije nego dođe odgovor. U nepreglednim predjelima telegrafske mreže su bile na udaru pobunjenika, zatim raznih bandi i pobunjeničkih plemena koji su posebno imali kih na kabel.



Također i zbog toga je postavljanje telegrafske mreže preko cijelog Svijeta jedan od velikih tehničkih dostignuća u devetnaestom vijeku. To je ustvari bio jedan mravlji rad preko pet svjetskih kontinenata, pogotovu što se moralo sve izvesti sa primitivnim priborom . (Capkanje i lizanje jezikom po žici još je dugo bila jedina metoda da bi se kontrolisalo da li napon stoji u žici.)


Cirus Vest Fild (Cyrus West Field, 1819-1892)

U 1862 počelo se sa postavljanjem linije London-Kalkuta (Calcutta), razdaljina od jedanaest hiljada kilometara. Čim je linija postavljena već je bila i neupotrebljiva zbog smetnji koje su nastupile. Šest godina kasnije ponovo je zaključeno da se još jednom pokuša s tim što bi se izmijenile veze do Teherana. Linija je morala ići od Londona preko Embdena do Berlina, a onda preko Varšave i Odese do perzijskog glavnog grada, skoro pet hiljada kilometara. U ono vrijeme ogroman poduhvat ako se uzme u obzir da je trebalo na određeno mjesto dovući i postaviti sedamnaest hiljada drvenih stubova i desethiljada kilometara žice.
Materijal se prevozio brodom i vozom i na kraju na magarcima, što je pogotovo u Kavkazu bio pohod protiv prirode. Konačno 12 aprila 1870 dovedeno je pri kraju. Na prvi telegram iz Londona stigao je odgovor jedan sat kasnije nego odgovor iz Kalkute. Nakon tri mjeseca veza je ponovo prekinuta zbog potresa u Turskoj. Trajalo je godinu dana dok se šteta na vezama nije popravila.


Nakon 12 godina muka napokon se 1866. godine posrećilo Amerikancu Cirusu Vest Fildu (Cyrus West Field, 1819-1892) da sa tada najvećim brodom na svijetu 'Great Eastern', položi telegrafski kabel u Atlantskom Okeanu između Amerike i Evrope.

Neki su tada mislili da će to ići lakše i brže nego na kopnu. Zbog toga što nisu trebali stubovi, nije trebalo kopati tranšeje. Trebalo je samo pustiti da se kabel odmotava sa kotura u more.
Ipak je more pružalo još veći otpor nego kopno. Najveći neuspjesi su pratili ljude što su htjeli postaviti prvi telegrafski kabel preko Atlantskog Okeana. Ovo je bilo teže nego bilo koja druga veza i trajalo je 12 godina dok se linija nije definitivno postavila. Toga se poduzeo jedan američki poslodavac vrsta legende koja je izdržala sve to vrijeme, Cirusu Vest Fild. Na osnovu tadašnje tradicije da djeca rano počinju da rade on je u njegovoj petnaestoj godini zarađivao jedan dolar nedeljno, u njegovoj osamnaestoj godini počeo je tvornicu papira da bi već do dvadeset i sedme toliko obogatio da je počeo rentirati u trideset i prvoj. Nastanio se povučeno u jednom brdskom selu u Južnoj Americi. Ali groznica, koju je svuda pobudila primjena električne struje, doprla je i do njega. On je u tome vidio šansu za novu poslovnu avanturu i vratio se ponovo u Njujork. Kasnije će on postaviti prvi kabel između Evrope i Amerike. To je bilo 1854, četiri godine nakon što je postavljen telegrafski kabel između Engleske i evropskog kontinenta.
Ovo je tada bio skok u tamu. Da li će biti moguće električnu struju provesti na udaljenost od pethiljada kilometara?
Bez međustanica to još nikad prije toga nije nigdje napravljeno.
Field je pitao Morzea i Morze je mislio da može, bez da je stvarno i sam znao. On je pitao Faradeja kako dugo će se struja u putu zadržati, jer ni to tada nije bilo poznato. Jednu sekundu ili tako nešto, mislio je Faradej, koji također tada nije imao pojma da struja u jednoj sekundi može sedam puta da obiđe oko Zemlje. Da li će morsko dno biti dovoljno ravno? Field je čuo da u okeanu postoji veliki visoki ravni plato. Ovaj je kasnije dobio ime "Telegraf Plateau". Također da postoje dijelovi na kojima je dubina i četiri kilometra, to je zaključio kasnije u putu. On je kasnije izvlačio lekcije iz iskustva koje je napravljeno za vrijeme prijašnjeg postavljanja morskih kablova. To je izgledao veoma težak i ranjiv posao.
Prvi podvodni kabel, između Engleske i Francuske, već je jedan dan nakon otvaranja ponovo prekinut, ribarska mreža ga zakačila i povlačenjem oštetila. Još veća nesreća se desila sa kablom između Sardinije i Alžira. Na otvorenom moru skliznuo je sa kotura i zauvijek nestao u moru. Ali ovi događaji nisu kočili Fieldmana. On je stekao pravo da u slijedećih pedeset godina postavlja kabel do New Foundland. U nekoliko slijedećih nedjelja on je uspio da sakupi novac da bi to stvarno i napravio.

Agamemnon, Niagara

Nijagara paluba

Konačno je kabel poručen, a linija od Irske do New Foundland dugačka je 4650 kilometara. Kabel je imao sedam žila, svaka još ni milimetar debljine.
Oko kabla je zaštita sa tri naslage gutaperča, jedan konopni sloj i sloj uvijenog željeza, koji je ponovo dihtovan sa terom (katranom) i crnom smolom. Narudžba je napravljena u Engleskoj u roku od tri mjeseca. Utrošeno je oko trideset i pethiljada kilometara bakarne žice, petstohiljada kilometara željezne žice, tri hiljade kilograma gutaperča. Prije polaska kabel je prvo testiran sa jednom Volta baterijom od petstotina elemenata. Engleska mornarica je ponudila ratni brod 'Agamemnon' na raspolaganje za postavljanje kabla. Počelo se 7. avgusta 1857. kod Valencije (Valentia) na Irskoj zapadnoj obali, ali nesreća je ubrzo došla. Već 17-tog avgusta prekinuo se kabel, projekat se morao odgoditi na jednu godinu.

Nametnuo se jedan drugi plan. Američka Vlada je dala jedan brod na raspolaganje, 'Niagara'. Sada se krenulo istovremeno sa dva broda. Svaki brod je krenuo sa dovoljno kabla na brodu da bi postavio pola puta. Ovaj trajekt je trebao da se uradi u dva pravca.
Na 28. juni 1858. uspio je treći pokušaj da se obadva kabla međusobno povežu i brodovi krenu sa mjesta sastanka. Nakon 230 km prekinuo se kabel na 'Agamemnonu' te su se obadva broda vratila nazad u Kvinstovn (Queenstown, New Foundland).






Agemnon pokušava da poveže prekinute kablove u Atlantiku



Mjesec dana kasnije 28 jula ponovo su pokušali. Kablovi su ponovo spojeni, brodovi su ponovo krenuli u suprotnim pravcima jedan od drugog i 5 avgusta 1858 postavljeno je 3240 kilometara kabla. 'Agamemnon' je usidren u luci Dowlas Bay, Valentia, Irland, a 'Niagara' u Trinity Bay, New Foundland. U 14:45 sati krenula je prva telegrafska poruka preko okeana sa 'Agamemnona' prema 'Niagari' da je kabel izvučen na kopno.



Victoria - Buchmann

"Čast Bogu u visini, mir na zemlji, u ljudima zadovoljstvo", glasio je telegram kojeg je Field pet dana kasnije dao da se odašalje. On je htio da to mirno učini i tako da sa što je moguće manje rizika spriječi i izbjegne fijasko. Linija se mora prvo dalje testirati, telegrafisti se moraju uklopiti u rad i trenirati.
 On je čekao još sedmicu dana prije nego što su izmijenjeni telegrami između kraljice Viktorije i predsjednika Buchmana. Tek je ovo bio posao. Poruka kraljice Viktorije sastojala se iz 98 riječi. Trajalo je šesnaest i po sati da bi se signalizirala preko bare (Atlantski okean). Sa odgovorom predsjednika Buchmana išlo je nešto brže. Za 149 riječi njegova telegrama bilo je potrebno još samo deset sati. Toliko su nevični bili tadašnji telegrafisti, da su se riječi morale najmanje šest puta ponavljati. Jedan način kojim bi se dalo na znanje da je greška napravljena morala se u to početno vrijeme razviti još za vrijeme seniranja. (I to dok je Morze financijerima govorio da će se deset riječi u minuti moći odašiljati, što je veoma lukrativno ako se uzme u obzir predviđena tarifa od četiri dolara po riječi.)
Bilo kako, sporo, su poruke odašiljane, u Njujorku je ipak bilo veliko veselje. Ispaljeno je stotinu topovskih hitaca, a zvona su zvonila cijeli sat. Ispred Fildove kuće napravljen je veliki vatromet (zbog čega se i zapalila). Vatrogasci su to shvatili kao pohod sa lučama. Field je čašćavan banketima i crkvenom službom prilikom koje je prisustvovalo 200 domina (popova) i kilometrima dugačka povorka kroz ulice Njujorka.
Ali sjenka sudbine nadvisila je slavlje. Nakon par dana signali u kablu su bili sve slabijeg intenziteta, da bi se veza na kraju u potpunosti izgubila. Negdje daleko u okeanu nepristupačno, nešto se desilo. Linija je tek dvije sedmice bila u upotrebi. Tek se izmijenilo par hiljada riječi. Ponovo je novac bio izgubljen. Jedina dobit je bila saznanje da je to stvarno moguće, mada su i tada neki u to sumnjali. "Field je to napravio kao da je", mislili su. "Naravno da nikad kabla nije ni bilo".


Konačno uspjeh

 
'Great Estern' u to vrijeme najveći brod na Svijetu.

 Field sam nije se predavao, iako je morao sedam godina da čeka prije nego je mogao da napravi novi pokušaj. Ovoga puta sa jednim brodom od osamnaest hiljada tona, 'Great Eastern', u to vrijeme najveći brod na Svijetu, tako da je cijeli kabel mogao odjednom utovariti na brod. Prvi pokušaj sa 'Great Eastern' desio se 1865. godine. Nakon 1900 kilometara prekinuo se kabel i potonuo. Ponovo je Field uspio da dobije novac za novi kabel. Konačno 1866, uspio je da postavi kabel. Na povratku je čak uspio da kabel koji se godinu prije prekinuo ulovi i odvuče u Ameriku. Tako da su odjednom bila dva kabla. Nakon dvanaest godina Field je konačno uspio da definitivno uspostavi vezu. Kod svakog pokušaja on je 40 puta prelazio okean tamo i nazad.

Uvijek je bio siguran u njegovim poslovima. Uvijek je držao poslovnu stranu preduzeća dobro na očima. Kada se 1866 sa 'Great Eastern' približavao New Foundlandu, pobrinuo se da što više novosti iz Evrope stigne do američkog press-biroa. U priobalnoj stanici u Irskoj slagali su se izvještaji posljednjih nedjelja iz Evrope, a na brodu sa kablom svakog dana je izlazio bilten sa novostima. To je bilo prvi put u historiji da je jedan brod na otvorenom moru direktno povezan sa kopnom. Dok su drugi brodovi još kao usamljene morske plutače ležale na okeanu, 'Great Eastern' je preko kabla koji je odmotavan, kao sa tankom životnom žicom u kontaktu sa Svijetom.

Salih Čavkić