TOTOP
Kompendium
HISTORIJA ELEKTRONIKE
PRVI RADIO
 
Salih Cavkic
Nauka i tehnika Indokti discant et ament meminisse periti.
Oni koji ne znaju neka uce, a koji znaju neka nalaze zadovoljstvo u tome da se podsjecaju.
OTKRIĆE RADIJA RADIO-RUNDFUNK



To Index Page

 
Alesandro Volta
Hans C. Oerstedt
Charles Coulomb
Andre M. Ampere
Georg Simon Ohm
Michael Faraday
Samuel Morse
Albert Einstein
Nikola Tesla
Thomas Alva Edison
Guglielmo Marconi
Henry Joseph
Bell A. Graham
Jemes Watt
R.J. Oppenheimer
Peter Barlow
Charles Wheatstone
W. Thomson Kelvin
 
PRVI RADIO
Glossary
PRONALAZACI
FIZIKA
Digitalna Tehnika
Historija telegrafije
 

Email

Sir Oliver Lodge

Sir Oliver Lodge

 

L = navojnica
C = kondenzator
R = otpornik
T = tranzistor
D = dioda


 


RADIO

Evolucija istraživanja na polju elektrotehnike dostigla je fazu početka medjunarodne utrke za patent, za radio, a zainteresiranih je bilo mnogo. Još 1887. Hajnrih Herc (Heinrich Herz), uspio je otkriti radio talase. On je to otkrio tako što je prenio iskru jake električne struje sa jedne bakarne žice, premostivši tako par metara kroz vazduh, na drugu bakarnu žicu što se nalazila na drugom kraju prostorije. Iskra je izazvala okolo sebe elektromagnetno narušavanje ili elektromagnetne talase, isto kao talasne bore u vodi. One su prouzročile male iskrice u otvoru između dvije druge bakarne pločice na par metara udaljenosti. Talasi su se kretali napred sa brzinom svjetlosti (300.000 km) u sekundi. Oni su se sastojali iz istie vrste 'vazdušnih smetnji' kao i svjetlosni talasi, ali sa mnogo dužom talasnom brzinom (otprilike 1 metar) u usporedbi sa talasnom dužinom od nekoliko desethiljaditih jednog milimetra svjetlosnog talasa.
Radio je ustvari pobuđivanje radiotalasa, odašiljanje kroz vazduh i prijem istih u radio prijemniku. Mada je Herc sa njegovim otkrićem ustvari otkrio način po kojem su kasnije omogućena radio-emitovanja, on ipak nije pronalazač radija. Otkriće radija trajalo je nekoliko godina u tome su učestvovali i doprinijeli mnogi naučnici i pronalazači. Jedni su to posmatrali samo sa praktične strane i pokušavali da poboljšaju emitiranje i primanje talasa. Niko od ovih ljudi nije precizno znao niti shvatao kakvo će veliko značenje radio dobiti kasnije kao komunikaciono sredstvo.

Dvadeset i četiri godine prije otkrića radio talasa od Herca, englez Džems Klerk Maksvel (James Clerk Maxwell), profesor eksperimentalne fizike na univerzitetu u Kembridžu (Cambridge), pomoću matematičkih preračuna i bez bilokakvog probnog iskustva ili dokaza, ukazao je na postojanje elektromagnetnih talasa. Herc je čisto kao jedan vrijedan naučnik izvodio njegove eksperimente sa ciljem da bi dokazao tačnost Maksvelove tvrdnje. Novost da je moguće odaslati i primiti radiotalase brzo se proširila. Hercov rad je sa njemačkog na engleski preveo Lord Kelvin.
Sir Oliver Lodge iz Engleske i profesor E. Branly u Francuskoj poboljšali su 'prijem' detekciju radiotalasa pomoću jednog instrumenta kojeg su nazvali 'coherer'. (Iskrenje nije radilo dobro u vazdušnom otvoru, zbog toga što je trebao vrlo jak talas da bi pobudio iskrenje).
Koherer je mala cjevčica sa željeznom piljevinom, vrlo mala struja koja se preko radiotalasa pobuđuje u anteni, uzrokuje da se komadići željezne piljevine međusobno gusto zbijaju, tako da se totalna količina željezne piljevine u odnosu na radiotalase formira dosta bolju provodljivost.
Ovo je upotrebio Sir Oliver Lodge, kada je prvi put 1894. poslao i primio prvu radio poruku na razdaljini od oko 200 metara. On je upotrebio grupe radiotalasa, istovjetne tačkama i crticama alfabeta morzeovih-znakova, koji su tada bili opštepoznati i u upotrebi u telegrafiji preko žice.
Emitiranje govornih izvještaja pomoću radiotalasa tada još nije bilo na vidiku (mada je telefonom, preko jedne žice tada to bilo moguće). U to vrijeme ljudi su to nazivali radio bežična telegrafija.
Mogućnost koherera kojeg je Brenli (Branly) otkrio i Lodž (Lodge) poboljšao, problem je bio u tome što se željezna piljevina čvrsto zbila kada se jednom upotrebila, tako da dalje detektiranje signala nije bilo moguće.
Tada je ruski profesor Aleksander Stefanović Popov otkrio jednu vrstu električnog zvona, koje se pokretalo pomoću jednog releja kojim se željezna piljevina ponovo mogla razbiti potresanjem. Ova metoda izgledala je dosta 'osjetljiva' i vrlo povjerljiva u radu. Popov je uspio primati signale sa nekoliko metara udaljenosti. Pritom je otkrio da se domet značajno povećava ako se pričvrsti žica na koherer. Što možemo označiti kao prvu prijemnu antenu. Ovaj način, koherer sa antenom 1895, Popov je upotrebio za jednu novu metodu ubilježavanja prijema munja (sastoji se iz električnog iskrenja).
Kratko nakon toga ideje Popova preuzeo je mladi Italijan (tada 22 godine) Guglielmo Marconi. On je na osnovu Popovih eksperimenata izgradio sistem koji je mogao emitirati i primati Morzeovu abecedu na razdaljini od oko 350 metara, prikazavši to u Londonu 1896.prilikom demonstracije njegova izuma. Pošto je Markonija najviše interesirao komercijalni dio on je iste godine podnio zahtjev i dobio britanski patent za radio. Mada je tada mogao emitirati signale na najviše 3 km udaljenosti. Ovo ga ohrabrilo te je uvećanjem antene i napona uspio prenijeti signale na 12 km udaljenosti, a 1897 godine za vrijeme manevra britanske flote Markoni uspijeva da signali premoste udaljenost od 90 km. Ovdje još uvijek govorimo o radio telegrafiji jer govorna emitiranja tada još nisu bila ni na vidiku.

Zato se čak i danas često postavlja pitanje ko je izmislio radio? Ovo je kako tehničko, tako i pravno pitanje. Iako je Tesla u St. Louisu demonstrirao sistem sa svim temeljnim komponentama onog što danas zovemo radiom. Ipak je mladi markiz Marconi dobio prvi britanski patent za bežično emitovanje, koristeći isti aparat koji nije uspio registrirati u SAD-u. "Mogao je emitovati samo preko bare", kazao je jedan njegov savremenik. Tesla je podnio zahtjev za radio-patent u SAD-u i dobio ga 2. septembra 1897. Marconi je već sledeće godine takodjer podnio isti zahtjev u SAD-u, ali je još jednom odbijen. Tokom naredne tri godine zahtjev koji je iznova slao u Ured za patente odbijan je zbog prednosti koju su imali Tesla, Lodge i njemački eksperimentator Carl F. Braun.

Što se tiče daljeg usavršavanja radija treba dodati da prijemnici iz tog vremena nisu bili u mogućnosti da istovremeno i selektiraju signale. Ova mogućnost je riješena 1897. Sir Oliver Lodge, pronašao je podešavajuće kolo. Ono se sastojalo od navojnica sa žičanim namotajima i kondenzatora. Sada se pružila prilika da se signali selektiraju (promjenom kapaciteta na kondenzatoru) tako da je antena pretvarala samo jednu talasnu dužinu (ili frekvenciju). Razni telegrafski odašiljači koji su odašiljali na različitim talasnim dužinama mogli su se birati podešavanjem LC-kola (navojnice i kondenzatora).
Talasne dužine signala postaju sve važnije. Herc je zavrijeme njegovog prvog eksperimenta pobudio 'kratke' talase odprilike 1 metar talasne dužine. U to vrijeme mislili su da što je veća talasna dužina, tim je veći domet. Ljudi su tražili načine da pobude duže talasne dužine. Ovo je kasnije dokazano kao netačno: radiotalasi svih talasnih dužina u teoriji imaju svi isti domet. Iz raznih uzroka sve se više upotrebljavaju kratki talasi i ultra kratki talasi.

Jedno drugo poboljšanje radio prijema uslijedilo je 1906. kada je pukovnik američke vojske H.H.C. Danvodi (H.H.C. Dunwody) pronašao kristalni detektor. Ovaj se kristal sastojao od komadića galena (prirodni olovni sulfid), koji je pomoću tanke spiralne žice povezan sa antenom. Svaki zvuk koji se preko signala 'prenosi' prolazi kroz antenu i dalje kroz kristal u slušalice.
Markoni je uspio da jačinu signala pojača na strani odašiljača, ali, koliko da su biračem, prekidačima i navojnicama davali 'impulse' , ili grupe radiotalasa sa određenom talasnom dužinom, ovi se impulsi nisu mogli neprekidno predavati. Ovo je značilo da se izgovorene riječi nisu mogle prenositi preko veće udaljenosti. Zbog toga što se talasi koji predstavljaju (zvučnetalase), moraju prenositi sa neprekidnom strujom radiotalasa. Prenos izgovorenih riječi moralo je da pričeka uvođenje elektronske cijevi (radiolampe) i usavršavanje oscilatora.

Sir John Ambrose Fleming,
engleski profesor, uspijeva 1904.da napravi diodnu cijev za detekciju radio signala, primljenih preko antene. Zbog toga što su kristalni detektori bili dosta jeftini oni su se upotrebljavali do sredine 1920-tih godina. Prva diodna radio-cijev izgledala je kao električna sijalica, ali imala je pričvršćenu još jednu treću žicu. Brzo nakon što je Lee Forest u Americi upotrebio diodu za njegov probni snimak, (imao je privatnu radiostanicu), on je nakon toga eksperimentisao i usavršio radio cijev sa tri elektrode (triodna cijev) koja je imala veću osjetljivost.
Nešto kasnije otkriva Fon Liben (Von Lieben) u Njemačkoj i Edvin Amstrong u Engleskoj, da se triodna cijev može upotrebiti za pojačanje električne struje i za neprekidnu struju u talasima.
Tako su već 1913 bili na raspolaganju svi potrebni elementi za radio-amaterske odašiljače. Neprekidni radiotalasi, miješani sa  signalima zvučnih talasa mogli su se pojačavati i odašiljati, primati i pretvarati u zvučne talase. Bilo je još nekoliko ozbiljnih tehničkih nedostataka ali pronalazači su bili opčinjeni ogromnim rastojanjem koje su uspijevali premostiti.
Radio talasi su više upotrebljavani za bežičnu telefoniju nego za radio-emitiranje. Veliki korak je napravljen tek nakon prvog svjetskog rata, kada je publika bila u stanju da kupuje radio uređaje i rezervne dijelove koji su upotrebljavani za vrijeme rata.

Tada se umiješao faktor sa kojim i današnji izumitelji imaju problema: velike korporacije. Marconijeva prva britanska kompanija postala je Marconi Wireless Telegraph Company of America i biljezila uspjehe na tržištu. Svi su ulagali u Marconija. Kada su pomoćnici Teslu upozorili na to, Tesla je uzvratio: "Marconi je dobar momak. Ostavite ga na miru, on koristi 17 mojih patenata." Medjutim, ni patenti nisu bili tako sigurni kao što je on mislio. Ured za patente je iznenada odobrio Markonijev patent 1904. premda se i dan-danas sumnja da je ova odluka plaćena Markonijevim novostečenim novcima. Ali, ni to nije pretjerano uzbudilo Teslu. Medjutim, pobjesnio je kad je Markoni dobio Nobelovu nagradu 1911. Tužio je Marconi Company 1915. za kradju, ali financijski nije bio u stanju da se u toj parnici nosi sa velikom firmom.

Američka vlada je uzela u obzir njegovu tužbu nakon što ju je Markoni tužio za kradju koju su, po njemu, počinile američke oružane snage. Vrhovni sud SAD-a je 1943. donio odluku u korist Tesle: on je izumitelj radija. Sud je utvrdio da je njegov Patent broj 645,576 sadržavao sve elemente koje su imali i kasniji natjecatelji. Medjutim, ova historijska odluka je donesena nekoliko mjeseci po Teslinoj smrti. Postalo je jasno ko je izumio radio, ali koliko djece u školama ili učitelja to zna danas?


(Nastavlja se)


 
NAUKA I TEHNIKA - SCIENCE&TECHNICS
Historija elektronike - History of Electronics
Copyright by CAVKIC
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Svaka vrsta reprodukcije i kopiranja bez izričite dozvole strogo je zabranjeno!
ZabranjenPage Construction: 07/07/1999 - Last modified: 31/10/2013